U Ljubljani se 7. i 8.12.2019. godine održala još jedna edukacija u organizaciji efslija (European Forum of Sign Language Interpreters) i slovenskog udruženja prevoditelja znakovnog jezika (Zavod Združenje tolmačev za slovenski znakovni jezik). Tema ove edukacije bila je Komunikacijske strategije, odnosno strategije prevođenja između govornog i znakovnog jezika. Gostujući predavač bio je dr. Luigi Lerose, profesor na Fakultetu humanističkih znanosti, na Odsjeku za britanski znakovni jezik i kulturu Gluhih u Lancashireu.
Edukacija je bila namijenjena prevoditeljima slovenskog znakovnog jezika, no prisustvovale smo i nas tri iz Hrvatske - Nives Gotovac, Dorijana Kavčić i Martina Rončević u organizaciji Hrvatskog društva prevoditelja znakovnog jezika za Gluhe. Bez obzira na naše iskustvo imale smo priliku nešto novo naučiti.
Nakon uvodnih govora predsjednice efslija i ZZTSZJ-a Ivane Bućko i Jasne Bauman dr. Luigi Lerose započeo je svoju edukaciju koja se sastojala od teorijskog izlaganja recentnih dosega lingvistike znakovnih jezika te radionice na kojoj smo primijenili novostečena znanja i produbili postojeća. Iza naslova edukacije stoji detaljni opis važnosti vizualno-topografske prirode znakovnih jezika, što uključuje korištenje prostora znakovanja i klasifikatora, što je jasno došlo do izričaja u drugom dijelu edukacije, na radionici. Na radionici se zahtijevalo od nas da na govorni jezik prevedemo 4 priče koje su bile detaljno odznakovane. Korištenjem već spomenutih vizualno-topografskih elemenata i specifičnosti znakovnog jezika pokazalo se da smo s puno poteškoća pronalazili jezične ekvivalente u govornom jeziku. Još jednom se pokazalo koliko su znakovni i govorni jezici – različiti u svojoj prirodi i koliko je znakovni jezik bogat. Morali smo obraćati pozornost na orijentaciju dlana, smjer pokreta, smjer pogleda i niz drugih nemanulanih oznaka kako bismo što točnije mogli prevesti priču u govorni jezik. Nije bilo lagano.
Druga tema radionice bila su naša iskustva na samim situacijama prevođenja gdje smo, razmjenjujući naša iskustva, mogli zaključiti koliko su naše dvije države, Slovenija i Hrvatska, slične. Još uvijek i u Sloveniji i u Hrvatskoj vlada jako nerazumijevanje za potrebe Gluhih te za našu struku kojoj je zadatak samo jedan – prenijeti informaciju iz jednog jezika u drugi, uvažavajući jezične zakonitosti i duh samog jezika. Prijevod rečenica iz jednog jezika u drugi ne podrazumijeva samo niz riječi, odnosno znakova, već se izgovorena rečenica u jednom jeziku mora preoblikovati u rečenicu "kako bi to Gluhi odznakovali".
U nekoliko navrata radionice su se razvile u konstruktivne rasprave kojima je zajednički zaključak bio – da su jezici različiti i da naša struka nije nimalo jednostavna i lagana. Potrebno je puno edukacije i puno iskustva kako bismo bili na visoko profesionalnoj razini.
Zadnju radionicu održala je predsjednica efslija Ivana Bućko, koja cijelim svojim djelovanjem promovira suradnju i zajedništvo tumača i prevoditelja znakovnih jezika. Tako je njezina radionica sadržavala edukacijske igre koje su nas primorale na blisku suradnju, bez obzira na jezik kojim se služimo, te koja je omogućila dodatnu razmjenu iskustava i zbližavanje.
Cijela edukacija bila je zahtjevna, ali istovremeno vrlo korisna i motivirajuća. Sve što smo naučili podijelit ćemo s našim kolegama u Hrvatskoj, a edukativne igre koje smo naučili u Sloveniji postat će sastavni dio naše interne edukacije u Hrvatskom društvu prevoditelja znakovnog jezika za Gluhe.
Martina Rončević
