Katarina Horvatić rođena je 10.11.1948. u Ljubešćici pokraj Novog Marofa kao 1. dijete u obitelji. Obitelj se kasnije povećala za još dvije djevojčice tako da je vladao pravi mali sestrinski klan. Klan je bio time posebniji jer su sve sestre bile gluhe od rođenja.
Katarina odlazi u osnovnu školu Slava Raškaj u Zagrebu i biva smještena u Domu u Nazorovoj. Isprva joj je bilo jako teško. Posebno joj teško padala odvojenost od roditelja i sestri, a i prvi put se susreće sa znakovnim jezikom. No, ubrzo s lakoćom i na jedan prirodan, urođen način usvaja znakovni jezik. Potvrđuje kako su joj u tome puno pomogli pedagozi i profesori koji su radili u Slavi Raškaj u to vrijeme te bili izuzetno susretljivi i strpljivi, ali naravno i njezini vršnjaci i prijatelji iz razreda i škole koji su joj otvorili vrata i upoznali je s kulturom i svijetom Gluhih. Katarina se sve više opuštala, bivala sve sretnijom, a kada su joj se na školovanju pridružile i mlađe sestre njenoj sreći nije bilo kraja. Inače period osnovne škole Katarina, nakon tog težeg početka, i vremena prilagodbe opisuje kao jako sretno, puno lijepih trenutaka i sklopljenih prijateljstva koje traju čitav život.
Katarina upisuje srednju školu za tehničkog crtača u Rijeci. U toj školi je bilo raznih usmjerenja od bravara, krojačica, slastičara...te je dosta Gluhih upisivalo ovu školu tako da se ni u ovom periodu Katarina nije osjećala osamljenom nego dapače jako sretnom te se bezbrižno i lijepo doba iz osnovne škole nastavilo i u srednjoj. Također se počela baviti rukometom i folklorom rekreativno u čemu je uživala.
Nakon završene srednje škole sa odličnim uspjehom brzo se zapošljava u firmi “Geotehnika” gdje ostaje raditi do odlaska u mirovinu. Tamo je bila jedina Gluha zaposlenica, no i kolege i šefica su prema njoj uvijek bili susretljivi te nije imala nikakvih teškoća u izvršavanju svojih dužnosti.
Upravo zahvaljujući projektu koje provodi naše Hrvatsko društvo prevoditelja znakovnog jezika za gluhe naziva 'Širenje dostupnosti usluge tumača znakovnog jezika' koji se provodi uz potporu Europskog socijalnog fonda, Operativnog programa: Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020. u okviru otvorenog poziva na dostavu projektnih prijedloga (bespovratna sredstva) Katarina ima sigurnost da će i u budućnosti uz pomoć prevoditelja sve životne izazove bez problema riješavati samostalno. Budući da pamti vremena kada Gluhima ova usluga nije bila dostupna i samim time zna i osjetila je na vlastitoj koži koliko su Gluhi bili zakinuti za informacije i koliko je predrasuda stvoreno zbog toga,činjenica da današnje generacije Gluhih neće morati prolaziti kroz isto čini ju iznimno ponosnom i spokojnom te ispunjenom vjerom da se spoznaja o potrebama Gluhih ipak čuje i razumije.
